Uvjetni otpust institut je kaznenog prava kojim se osuđeniku omogućuje prijevremeno puštanje na slobodu ako se tijekom izvršavanja kazne svojim ponašanjem, radom i odnosom prema počinjenom djelu pokaže dostojnim povjerenja da će na slobodi živjeti u skladu sa zakonom. Svrha ovog instituta jest poticanje rehabilitacije, olakšavanje ponovne integracije u društvo te postizanje svrhe kažnjavanja i bez daljnjeg izvršavanja kazne zatvora.

Prema člancima 59. do 61. Kaznenog zakona, osuđenik može biti pušten na uvjetni otpust nakon što izdrži najmanje polovicu kazne zatvora, a kod težih kaznenih djela ili povrata u kaznena djela uvjetni otpust može se razmatrati tek nakon izdržane dvije trećine kazne. Sud odluku donosi na temelju procjene ponašanja osuđenika, njegova odnosa prema kaznenom djelu i vjerojatnosti da više neće počiniti novo kazneno djelo.

Postupak odlučivanja o uvjetnom otpustu propisan je Glavom XXIV Zakona o izvršavanju kazne zatvora (članci 165. do 176.). Prijedlog može podnijeti osuđenik, njegov branitelj, upravitelj kaznionice ili zatvora, odnosno državni odvjetnik. O prijedlogu odlučuje sud koji je donio prvostupanjsku presudu, a prije donošenja odluke pribavlja se mišljenje kaznionice i nadležnog probacijskog ureda. Protiv odluke dopuštena je žalba sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta osuđeniku se može odrediti nadzor i određene obveze predviđene člankom 62. Kaznenog zakona, poput redovitog javljanja probacijskom službeniku, zabrane približavanja određenim osobama ili obveze uključivanja u programe rehabilitacije. U slučaju kršenja tih obveza ili počinjenja novog kaznenog djela, sud može opozvati uvjetni otpust i odrediti izvršenje preostalog dijela kazne zatvora.

Uvjetni otpust nije pravo osuđenika, već zakonska mogućnost koja se ostvaruje isključivo uz ispunjenje propisanih uvjeta i procjenu suda da će svrha kazne biti postignuta i bez daljnjeg lišenja slobode.